Štampa
Kategorija: Istorija
Pogodaka: 1206

Među mnogo poznatih ljudi širom sveta koji su govorili lepo o Srbima, bio je i britanski politički aktivista i publicista Robert Vilijam Seton-Vatson

Robert Vilijam Seton-Vatson poznat i pod pseudonimom Skotus Viator, bio je britanski politički aktivista i istoričar. Takođe, on je bio i urednik nedeljnika Nova Evropa. Bio je jako uticajan, a svoja uverenja je umeo oštro da propagira. Može se čak i reći da je bio veoma oštar prema političkim i ideološkim neprijateljima.

Bilo kako bilo, ono što i jeste bila istina, a to je srpski seljak. A takav srpski seljak i dalje postoji u Srbiji, baš onakav kakvim ga je Robert Vilijam Seton-Votson opisao u svom govoru u Kraljevskom koledžu u Londonu 10. marta 1915. godine.

Govor prenosimo u celosti:

"Danas je sve šire prihvaćeno mišljenje da je Srbija trijumfalno odbranila svoju poziciju u redovima saveznika, i da je izuzetno doprinela zajedničkom dobru, u toj meri da ima pravo da bude punopravno razmotrena u poravnanjima kojima se rat završava.


Šta onda znači srpski uspeh za opštu stvar? Najpre, Srbi su prvi zadali udarac austrougarskoj prevlasti i, udruženo sa Belgijom na drugom kraju Evrope, pružili su živi dokaz koliko osećaj privrženosti svojoj naciji može postići, uprkos svemu.

Zatim, Srbi su zadržali ogromnu vojnu silu koja bi inače verovatno skrenula ka Zapadu ili ka Galicijskom frontu. Prema mađarskoj zvaničnoj proceni, koja, budući da je neprijateljska, teško da je pogrešna, gubici Austro-Ugarske peli su se do 148 000 (38. 438 ubijenih, 92.955 ranjenih i 12. 208 zarobljenika).

Iznad svega, Srbija je formirala bedem između Centralnih Sila i Turske, i time predstavljala neumitnu grešku u svim planovima koji su kovani od Berlina do Bagdada, od Beča i Budimpešte do Soluna.

Sada bi trebalo da kažem nešto o srpskoj vojsci. Kod njih su vojska i narod jedno, na način koji je nama, na našem ostrvu, sasvim stran. Senka strašnog zločina počinjenog pre dvanaest godina je ugrozila reputaciju vojske, a ono što su stranci potpuno prevideli je brzo rasplamsavanje sasvim novog duha u njenim redovima, sve dok sjajne pobede nad Turcima u balkanskim ratovima, i ne manje inzvanredne pobede nad Bugarima, ne pružiše jasan dokaz o tome.

Škot rado u Srbinu prepoznaje svoju nabusitu, ratnu prirodu koju su njegovi preci usvojili i razvili pod moćnom vladavinom Valsa i Brusa. Pre dve godine, imao sam prilike da posmatram izbliza srpsku vojsku, budući da sam proveo dva meseca putujući po srpskoj Makedoniji u noći Balkanskog rata.


Tada sam upoznao mnoge oficire, često se zabavljao u menzi sa njima, i posetio puno njihovih garnizona i kampova. Niko ko je bio svedok tako savršenog odnosa između oficira i ljudstva ne može a da ne bude oduševljen tom čudovišnom mešavinom discipline i drugarstva.

Neki bi možda pomislili da je to prirodno u vojsci u kojoj kapetan često zapoveda svom bratu ili rođaku, no ima mnogo drugih sličnih vojski gde ovo nije slučaj. Svakako je srpska vojska zadojena duhom demokratije u najboljem smislu te reči. Kao što je uobičajeno da se trupama obraća sa 'junaci', tako i oficiri svoje ljude dozivaju za bitku nazivajući ih 'braćom'.


A na kraju dana, prijatno je bilo videti oficire kako igraju kolo, poznati nacionalni ples Srba, i shvatiti da ova neverovatna familijarnost ničim ne ugrožava strogu disciplinu koja je tako bitna u svakoj vojsci.

Oni koji vojsku cene na osnovu marša ili uniforme, neće se najpohvalnije izraziti o srpskoj vojsci (mada, treba naglasiti da je putna oprema srpskog vojnika jedna od najboljih u Evropi), no kao borbena mašinerija, obogaćena iskustvom poslednja dva rata, ne može se osporiti njen ogroman značaj, pogotovo imajući u vidu da je to vojska zemlje koja ima samo četiri miliona stanovnika.

Jedna od glavnih briga srpskog vojnika je da ne bude ranjen u glavu, i neki od njih su, u ranim danima rata, budući da su primetili kako zemlja smanjuje efekat požara i vatre, mazali svoje kape debelim slojem blata, pokušavajući da primene isti princip!

U bici kod Bakarnog gumna (novembar 1912. godine - prim. red) srpska pešadija je morala da napreduje preko otvorenog polja, sa sasvim malo zaklona, nasuprot utvrđenim turskim pozicijima. Na jednom od brda iznad bojnog polja štrčao je uništeni zamak Marka Kraljevića, najpoznatijeg junaka srpskih legendi, čije ime je i dalje prisutno u poeziji nacije.

Turske pozicije su zbrisane, i narednog dana su u poljskoj bolnici oficiri posetili i hvalili ranjenike, i od više njih dobili odgovor: 'Uz pomoć Marka Kraljevića, nije nam bilo teško', a ispostavilo se da je nekoliko njih imalo viziju Marka kako jurca ispred njih na svom konju Šarcu i bodri ih za pobedu. Nije bilo načina da ih čovek ubedi da taj prizor nisu zapravo videli.

Probajmo da rezimiramo, u grubim potezima samo, srpski karakter. Srbin je veseo, srdačan, otvoren, gostoprimljiv, veoma prijateljski nastrojen prema strancima, pričljiv, da ne kažem brbljiv; posle dugog i sasvim nepotrebnog razmatranja šta treba uraditi, on je spreman da hitro taj posao i obavi. Lako ga je podstaći, no sklon je promenljivim raspoloženjima i čak udarima depresije. Njegova neverovatna sposobnost da se sa sedmog neba surva u najdublji pakao i odmah zatim ode nazad, sklonost veoma očigledna u ovom ratu, navela je površne posmatrače da Srbina nazovu Francuzom Balkana.

Svakako nije moguć veći kontrast između Srbina i njegovog prvog komšije Bugarina, koji je istrajan i uporan, rezervisan i sumnjičav, daleko manje sklon imaginaciji i sa daleko slabijom sposobnošću da razume svet. Ova fundamentalna razlika u psihologiji je pravi uzrok nesporazuma ova dva balkanska suseda.


Srpski seljak je veliki džentlmen, u pravom značenju ove često pogrešno upotrebljavane reči. Izvanredna su svedočanstva sestara i doktora koji su otišli u Srbiju, ne znajući ništa o njoj niti o njenim običajima. Nisu svi jedinstveni u pohvalama obrazovanog staleža, ali svi kao jedan hvale seljaka. Glavni doktor velike bolnice ispunjene mešavinom austrijskih i srpskih zarobljenika mi reče, dok me je sprovodio kroz odeljenja: 'Ako vidite čoveka koji se žali, taj sigurno nije Srbin!'"

Podsetimo, Robert Siton Votson je bio britanski politički aktivista i istoričar koji je četiri godine uređivao nedeljnik "Nova Evropa", a koji je u Kraljevskom koledžu u Londonu 10. marta 1915. godine održao govor o srpskoj vojsci, karakteru i tipičnom srpskom seljaku.

Kurir.rs/ J. Ćirković