Današnje vreme je vrlo osetljivo, ceo svet se menja. Menjaju se i uobičajene predstave o vrednostima, kaže reditelj

AKORDI čuvenog mjuzikla "Violinista na krovu" odjekivaće ovih dana salom Nacionalnog muzičkog teatra u Sofiji, a premijera je 24. januara pod "rediteljskom palicom" Nebojše Bradića. Biće to finale saradnje koja je počela pre nekoliko meseci na poziv bugarskih kolega, a naš reditelj dobiće priliku da pred osam stotina gledalaca pokaže umeće i ispriča svoju verziju priče Šaloma Alejhema, objavljenu na jidišu još 1894. godine. U njenom središtu je glavni junak Reb Tevje koji živi u carskoj Rusiji, ali se trudi da očuva sopstvenu tradiciju i zbog toga dolazi u sukob sa kćerima. Smenjuju se vedri i setni tonovi u literarnom predlošku, baš kao i najpoznatijoj muzičkoj numeri "Da sam bogat čovek ja"...

- Poziv sam rado prihvatio jer volim mjuzikl i uoči premijere mogu da kažem da sam imao veoma intenzivan i kreativan proces sa ansamblom koji broji oko četiri stotine zaposlenih u Horu, Orkestru i Baletu - kaže Nebojša Bradić. - Poznato je da Bugari imaju veoma dobre pevače, u šta sam se uverio već na prvim probama. Inače, na repertoaru kuće su mjuzikli i operete, a neki od aktuelnih naslova su "Slepi miš", "Bulevar sumraka", "Mačke", "Kneginja čardaša", "Fantom u Operi".

* Kakvo vam je iskustvo sa sofijskim umetnicima?

- Reč je o zaista posvećenom ansamblu, čiji je proces rada drugačije organizovan nego kod nas. Probe su trajale i po šest sati, postigli smo potpuno jedinstvo teksta i muzičkog materijala, uz puno prelaza od durskog do molskog raspoloženja. Predstava je posvećena ljudima koji uspevaju da budu dosledni sebi uprkos svemu što ih onemogućava. Iako je tema lokalna (priča o sudbini Jevreja u Rusiji na početku 19. veka), poruke su univerzalne. Pogromi i izbeglišta aktuelni su i danas. Motivisala me je odlučnost junaka da ostane u svojim ubeđenjima i sa uverenjem u njihovu ispravnost, ali i da ih prilagodi svetu koji se brzo menja. "Violinista na krovu" nudi nam, zapravo, opis društva koje slavi ono što život može da ponudi, čak i kada je izložen strahovima, iskušenjima i nasilju. O tome svedoči i stih: "Bog nam je rekao da budemo veseli i onda kada naše srce leži i kuca na zemlji, ali dokle tako..." Zato je ova priča i smešna i tužna, ima u njoj besa - svega svojstvenog ljudskoj prirodi.

* Pominjete prilagođavanje, da li je uvek poželjno i opravdano?

- Ovde govorimo o Jevrejima koji su ostali verni staroj religiji, kao i potrebi da novim okolnostima prilagode tradiciju. Da sačuvaju korene i identitet, a s druge strane nađu sopstvene odgovore na nova vremena i iskušenja. Jer, život je nepredvidiv, sudbina uvek ima dva lica.


Nebojša Bradić na probi "Violiniste na krovu" u teatru u Sofiji

* Kakve pouke iz toga izvlačite?

- Odgovori se nalaze na ličnom, porodičnom, pa i širem planu. Na ličnom planu u prilici ste da birate sudbine i karijere, odluka je mnogo jednostavnija jer je na vama. Na porodičnom, već ste svesni da i drugi mogu biti ugroženi i platiti cenu vaših uverenja. Kada je reč o društvenoj zajednici u njoj se, takođe, traže stubovi oslonca. Među njima bi kultura trebalo da ima prioritet. Jer, onog trenutka kada jedan narod izgubi svoju kulturu, više ne postoji. Koliko je ona važna svedoče upravo Jevreji. Vekovima su čuvali svoje vrednosti, uspeli da opstanu i kad nisu imali svoju zemlju. Mada, i danas se među njima čuju različiti glasovi, između ostalog i jedne radikalne grupe koja se oglasila protiv ovog mjuzikla jer, po njihovom mišljenju, nije politički korektan budući da "slavi" različitost i potrebu za promenom. Današnje vreme je osetljivo. Ceo svet se menja, a s njim i uobičajene predstave o određenim vrednostima. Bilo kako bilo, činjenica je da je radikalni nacionalizam ponovo na sceni

* Kad govorimo o primerima, šta iz jevrejskog možemo da naučimo?

- Pre svega da se setimo kako imamo vodu, a oni je nemaju. Ali je tamo uvek možete piti, dok su kod nas u pojedinim vojvođanskim gradovima ljudi i dalje željni i "žedni" ispravne vode. Ne smemo da zaboravimo da u mnogim segmentima još imamo očuvanu životnu sredinu, uprkos okolnostima u kojim živimo. Hteli bismo da budemo u mnogo čemu prvi, a za to su nužni postepeni koraci. Preskakanjem stepenica i procesa, ne postaje se pobednik. Jednostavno, to ne biva. Mali smo narod na turbulentnom tlu, na večnoj vetrometini. Zbog toga nam je i te kako nužno razumevanje na Balkanu.

* Na šta prevashodno mislite?

- Napisao sam tekst pod naslovom "Riga od Fere". Postaviću ga najverovatnije sledeće godine u Grčkoj, povodom dvesta godina nezavisnosti ove zemlje. Eto primera za ono o čemu smo govorili: slovenski seljaci Grke su najčešće gledali kao trgovce i lihvare, pa i u Sterijinim komadima kao lukave i gramzive. Ovi su pak odgovarali rečima da smo mi "hondrokefalosi" - drvene glave, tvrdoglavci, varvari. To je ono što balkanske narode još od vremena Mihaila Paleologa i 13. veka deli do današnjih dana. I dalje žive mnoge predrasude.

* Prvi put ste uradili jednu muzičku predstavu pre dve decenije. Operu "Karmen", mjuzikle "Jadnici", "Rebeka", "Buđenje proleća", "Brodvejske vragolije". Šta vas vraća ovom žanru?

- Činjenica da u muzičkom teatru nema kalkulacija. Muzika je uvek inspiracija koja traži puno posvećenog rada i nudi tesan prostor za individualnu kreativnost. Izazov mi je da između partiture i njenog oživljavanja na sceni nađem svoj osoben ključ. Radujem se i što će ova predstava imati tri izvođenja zaredom, sledećeg meseca još deset, pa i to što su u ansamblu angažovana još dva srpska umetnika: scenograf Miodrag Tabački i kostimograf Isidora Spasić Moles. Inače, volim da radim velika klasična dela i uvek priželjkujem takve narative. Divno je kada iz zasađenog semena umetničke ambicije nikne veličanstveno drveće. Sve su to magistralni projekti - dijalog sa književnim gorostasima.

PREDSTAVA O TESLI

RADILI ste adaptacije Andrićevih, Pekićevih, Ćosićevih, Selimovićeh dela. Ko je sledeći na vašem rediteljskom spisku?

- Privlače me tekstovi koji govore o nekim važnim ličnostima u prelomnim vremenima. Uskoro ću se posvetiti dramatizaciji romana Vladimira Pištala "Tesla, portret među maskama" u Srpskom narodnom pozorištu (premijerno u decembru ove godine), u okviru projekta "Novi Sad - evropska prestonica kulture".

LEPO JE DA POSTOJI...

OD Bugara možemo da naučimo kako se voli svoje pozorište. Karte za predstave rasprodate su mesecima unapred. Čini se da tamo postoji istinska potreba za teatrom, dok je kod nas odnos u stilu "lepo je da postoji". Svuda i na svakom mestu trebalo bi da ističemo koliko je kultura važna. Najvrednije su investicije u umetnost, baštinu, medije - kaže Bradić.

Vukica Stugar
Foto V. Danilov