Миро Микетић и Горан Киковић

РАЗГОВАРАО: Горан Киковић, главни и одговорни уредник „Гласа Холмије“

Миро Микетић је рођен 1935. у Пеовцу код Андријевице од оца Бранка и мајке Анђе, дјевојачко Бандовић. Школовао се у Беранама, Требињу и Пећи. Од 1961. живи са породицом у Торонту.

Write comment (0 Comments)

 

(Preuzeto sa informativnog portala ARPRESS)

-Pisanje je za mene izazov. Izazov sa namerno osmišljenim ciljem da današnjim mladim ljudima i generacijama koje će doći posle njih na neki način »otežam« put ubrzanog odbacivanja tradicionalnih srpskih vrednosti koji su oni u ovom galopirajućem vremenu totalno bacili pod noge, u zapećak i zaborav prihvatajući nova »savremena« saznanja o životu. Danas se sve manje čita, uči skoro nikako i ništa, ili ako se i uči, uče se totalno pogrešne stvari,kaže za portal »Ar PRESS« Radovan B.Milić.

Write comment (0 Comments)

Проф. Ненад Радош

Песма „Час који траје“ Ненада Радоша једна је од најлепших и најснажнијих родољубивих песама у српској књижевности икада. Нажалост, настала је у нашој новијој исторји.

Write comment (3 Comments)

Sećanja Liričar priča o događaju u Sarajevu, gde su vlasti procesuirale neke njegove kolege, koji su potom oslobođeni zbog dovitljivosti ove profesorke književnosti

Nema onog ko se nije začudio suludoj ideji da se dela legendarne Desanke Maksimović uklone iz školskog štiva, a među njima i dečji pesnik Ljubivoje Ršumović.

Kao neko ko je u svoje višedecenijsko stvaralaštvo utkao mnogo ljubavi prema našim najmlađima, još ima snage i volje da im se obraća prenoseći im najviše kroz stihove važne poruke o ljubavi i tradiciji.

Kako ste reagovali kada ste čuli za plan da se Desanka Maksimović ukloni iz lektire?

- Bio sam, kao i svi, iznenađen. Desanka je ne samo za mene već i za moje kolege visoka škola kulture, poezije, dobrote i rodoljublja. Za pravo je čuđenje ko se usudio da tumba jednu visoku obrazovnu kulturnu ustanovu na taj način. Bilo bi isto kao da su Harvard premestili negde po Evropi ili Kapetan Mišino zdanje u, recimo, Aranđelovac. To je za svaku osudu. Razmišljam šta se u toj sirotoj glavi dogodilo da previdi, umesto da predvidi, kakvu će gužvu jedan takav potez doneti. Naravno, sad će morati da izmišljaju razne razloge zašto se to desilo. Ljudi na takvim mestima u ministarstvu kulture i obrazovanja morali bi da imaju trun svesti i anticipacije o posledicama ovakve odluke.

Nije Desanka jedina čija su dela smatrana neadekvatnim?

- Iznenađen sam bio i kada su sklonili Vladana Desnicu i njegovo „Proljeća Ivana Galeba“. Pa i nije čudo kad nam udžbenike štampa „Školska knjiga“ iz Zagreba, kao i nemačke firme „Klet“ i „Logos“. Šta onda možemo da očekujemo.

Osećate li strah za budućnost najmlađih?

- Ljudi koji se bave decom i njihovim obrazovanjem, ali i edukacijom odraslih, takozvanom andragogijom, moraju da budu obučeni u svim tim veštinama, a ne čobani koji se stranački postave na odgovorna mesta i onda neminovno dolazi do ovakvih stvari.

Spremni ste da i dalje čitate deci po školama razne stihove, pa i Desankine?

- Naravno. Za to sam već dobio poziv iz osnovne škole „Zvezdobrojci“. Njihov je predlog, a i predlog mog sina Branka u ime fondacije „Ršum“, da se prvi časovi u septembru u svim školama posvete Desanki Maksimović. Da učitelji, nastavnici, pa usput i pesnici, govore deci o Desanki, recituju njene stihove i da se na taj način pokaže na delu ova vrsta odanosti i ljubavi jednoj pesnikinji par ekselans.

Kako vi pamtite čuvenu Desanku?

- Bila je, da kažem kolokvijalno, prava dobrica. Najviše je patim po tome kako je branila neke moje kolege koji su bili uhapšeni u Sarajevu i strpani u zatvor zato što su pogrdno govorili o Zimskoj olimpijadi koja se održavala u Bosni i Hercegovini 1984. godine. Desanka je zvala tadašnjeg predsednika i kako je bila vešta, rekla je da se kod nje nalaze novinari iz Engleske i sa BBC i da ne bi bilo lepo da im kaže da po Jugoslaviji hapse pesnike. Tako je spasla i mog kolegu Miroslava Krsmanovića.

Koliko smatrate da je poezija važna za decu?

- Odvajkada je tako. I mi smo se vaspitavali na Zmaju Jovi Jovanoviću, Njegošu, Dušku Radoviću... Nove generacije će čitati i moje pesme i dela mojih kolega i učiti ih napamet. Sve je to normalno i dragoceno. Pa najbolje se ti mladi ljudi vaspitavaju umetnošću, literaturom, pesmama, pričama, romanima. I rodoljublje se tako uči i formira ličnost. I ne samo na domaćoj već i na svetskoj literaturi.

Da li za današnje klince važe neki novi fazoni i fore?

- Sve je to isto. Kratak je to period od tri decenije, a i mi koji smo radili tada umeli smo da stvaramo univerzalnije pa da to traje. Pojaviće se i televizijski i pesnički autori koji će otkrivati neka nova igrališta za decu. I to je isto u redu.

    O sujeti

    MNOGI ME SMATRAJU TV PESNIKOM

    Kako biste reagovali da vaša dela sklone iz lektire?

    - I ne pitaju me kad stavljaju moje pesme i knjige u lektiru, pa ne verujem ni da bi me obavestili ako bi ih eventualno uklonili. Ne interesuje me to mnogo, iskren da budem. Nisam sujetan da bih pravio problem. Svestan sam da ima ljudi, a među njima je bila i pokojna Mira Alečković, koji smatraju da sam ja televizijski pesnik i da ne zaslužujem slavu koju imam. Kad bih obraćao pažnju na sve to, pošizio bih.

(Kurir.rs / Jasmina Antonijević Milošević / Foto:Dragana Udovičić)

Write comment (0 Comments)


Има један свет сачињен од речи и реченица које знају да насмеју, заболе, пробуде машту и радозналост, где су обрти неочекивани, игре речима нестварне, метафоре маштовите...тај свет ствара писац Горан Лазовић, који је, недавно, објавио свој нови „можда роман“ ЉУДИ И ГРАДОВИ.

Write comment (0 Comments)