Za one koji i dalje prate „dijasporsku scenu“, već je postalo zamorno da iznova slušaju istu pesmu.

„Velika mi je čast što sam boravio u...“, „Uverio sam se da srpska zajednica čuva svoje nasleđe“, „Posebno sam radostan što sam prisustvovao prvom času dopunske škole na srpskom jeziku“, „Želim da podsetim koliko je važno da se čuje glas naše dijaspore“.

Sve to zvuči pristojno, čak i svečano, ali i previše poznato. Kao ploča koja preskače.

Jer svaka nova izjava novog direktora Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu liči na onu prethodnu, a svaka nova destinacija - na onu od juče. Toronto, Štutgart, Grčka, Prag, Budimpešta, Hilandar, Ljubljana, Malme, Zagreb, Kumanovo... Lista putovanja duža je od liste konkretnih rezultata.

A dijaspora, ta stvarna, radna i umorna dijaspora, postavlja jednostavno pitanje:
šta mi od svega toga imamo?

Putešestvije o državnom trošku

Koliko tačno vrede „terenska uveravanja“ plaćena iz republičkog budžeta? Koliko koštaju sve te „časti“ i „radosti“ koje se ponavljaju svake nedelje u drugoj državi?
Šta su Srbi iz Slovenije, zemlje iz koje je direktor ponikao i preko koje je stigao do državne funkcije konkretno dobili?
Da li su dobili išta osim pozdrava iz Beograda i jedne odavno zaboravljene priče o statusu nacionalne manjine?
Jer dok dijaspora čeka da vidi rezultat, brojke su kristalno jasne:
plata od 249.000 dinara, dnevnice, hotelski smeštaji, putni troškovi i uredno formirana delegacija. Sve to u prva tri meseca mandata.

Čovek koji je nekada poručivao: „Nemoj biti protiv vlasti i imaćeš sve“, izgleda da je svoj savet dosledno primenio.
Ima stan od 82 kvadrata i dve garaže od ukupno 36 kvadrata. Solidna osnova za skromnog državnog službenika.

Da li ima i stanove u Sloveniji, u Ljubljani ili Mariboru, još se ne zna. Ako nema, možda bi mu ih trebalo obezbediti? Ne bi valjalo da državni funkcioner tokom posete Sloveniji noćiva u parku.

Tradicija nasleđena - imovinska

Nije, doduše, on prvi koji je iz dijaspore poneo više nego što je dijaspori doneo.
Njegov prethodnik, recimo, 2020. godine nije imao gotovo ništa. Kad je odlazio, imao je sve: četvorosoban stan, dvosoban stan, poslovni prostor, dve garaže i uredan depozit.
I sve to, naravno, uz obavezni refren: „Matica misli na vas“ i „Ponosni smo na Srbe u svetu“.
Možda bi, pored misli, jednom valjalo pokazati i delo.

Dijaspora koja stvarno postoji

Jer pitanje koje ostaje bez odgovora glasi: znaju li oni uopšte da Srbi u Sloveniji postoje?
I to ne samo kao folklorna tačka za fotografisanje.
Znaju li oni koliko Srba u Sloveniji ima akademske titule, izgrađene karijere, politički uticaj? Koliko ih ima koji bi mogli, bolje i iskrenije, da zastupaju interese zajednice od profesionalnih putnika po svetu?

Svaki odseljeni čovek, onaj koji se usudio da menja zemlju i život, obično vredi duplo više.
Takvi ljudi, kako je rekao osnivač zadužbine „Lojanica“, Jovo Lojanica, „zlata su vredni, jer samo oni mogu preporoditi Srbiju“.

I za kraj – bez dnevnica

Možda bi i Uprava za saradnju s dijasporom, pre sledeće „posete od velike časti“, mogla da čuje upravo to.
Ne iz hotelskih soba, ne sa svečanog prijema, nego sa terena, tamo gde dijaspora stvarno živi: bez blica, bez govora i bez dnevnica.

Fotografiju Vladimira Kokanovića, direktora Uprave za saradnju sa Srbima u dijaspori i regionu, pronašao sam na zvaničnoj stranici Euronews Srbija. Fotografija je objavljena uz članak pod nazivom "Vladimir Kokanović novi direktor Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu",  2. avgusta 2025. godine.

Radovan B. Milić - književnik /ratni veteran/
Slovenske Konjice, dana: 20. 10. 2025.